Disciples III: Renaissance recenzija

Tuesday, March 29, 2011 at 11:18 AM



Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a

Recenziju napisao: Marijan Sruk





Disciples III: Renaissance izradila je kompanija Akella (.dat studio), a glavni izdavač je Strategy First. Upravo su oni promjenili razvojni tim iz Game Factory Interactive u Akella-u. Izrada igre započela je u ljeto 2005. godine. Prvi put na tržištu našla se krajem prošle godine, ali samo u ruskom izdanju, a za englesku verziju trebalo se čekati još kojih 6-7 mjeseci tj. do srpnja ove godine. Disciples III, kao i njegovi prethodnici spadaju pod TBS tj. turn-based strategy gdje igrač mora dobro razmisliti o potezima koje će povući kako bi nadmudrio protivnike. Uvelike podsjeća na HOMM serijal; grafički i po stilu igranja. Da, TBS-i jesu manje-više svi nalik jedan drugome no Disciples ima gotovo identični "setup" tj. isto tako je smješten u svijet moći i magije gdje igrač preuzima ulogu heroja-predvodnika koji skuplja vojsku i čisti sve ispred sebe usput rješavajući questove. U trećem dijelu, kao i do sada, igrač preuzima ulogu jednog od lordova Nevendaara.


Treći nastavak sa sobom donosi tri rase s kojima je moguće igrati; The Empire, The Legions of the Damned i Elven Alliance. Postoji još nekoliko manjih frakcija koje će se pojaviti u nadolazećim ekspanzijama. Način borbe dosta je promijenjen u odnosu na prošle nastavke. Jedinice se sada mogu micati terenom (sličnim načinom kao i u HOMM serijalu), a na bojnim poljima postoje pojedina mjesta gdje teren pruža određene bonuse pojedinim jedinicama. Upravo ta mjesta mogu presuditi borbu u jednom ili drugom smjeru pa nije loše da se pametno razmisli plan napada unaprijed. Glavni heroj je napravljen tako da ga se može proizvoljno mijenjati i opremati, što je dobar korak u smjeru izbjegavanja monotonosti i sličnosti igre za svakog igrača. Za razliku od HOMM-a, Disciples III stavlja puno veći naglasak na borbe. Ekonomija je jednostavna i zapravo se sastoji samo od toga da izgradite nekoliko građevina u dvorcu koje se odnose ili na dobivanje novih jedinica tj. upgradeanje ili eventualno da naučite magije. Rude su isto tako praktički izbačene, a do novaca dolazite tako da osvajate pojedine "nodove" tj. ključna područja oko kojih se nalaze npr. rudnici ili vjetrenjače koje vam donose dodatan izvor zarade.


Grafički gledano Disciples III za TBS izgleda fantastično, a hardverski nije prezahtjevan. Virtual Dream engine prikazuje vrlo detaljno jedinice u borbi, a i na mapi sve izgleda vizualno vrlo privlačno. Glasovi, animacije, zvukovi i muzika su dobro pogođeni i odgovaraju igri. No sada dolazimo do onih više negativnih strana. Priča sama po sebi ne zvuči loše. Tipičan fantasy play sa dobro vs. zlo, dolazak apokalipse, ljudi se moraju udružiti za vlastito spasenje itd. Dakle, sve već viđeno, ali recept još uvijek pali. No Disciples III nakon vrlo kratkog vremena postaje vrlo ponavljajuća igra koja zapravo strategu nudi vrlo malo. AI je vrlo loše odrađen pa je igra na easy gotovo nevjerojatno dosadna pošto se sve manje-više svodi na borbe, a borbe su vrlo jednostavne. Na većim težinama pojedine bitke će predstavljati izazov, ali onda opet nakon jedne takve ispred vas leži desetak dosadnih, monotonih šetanja po polju gdje neprijatelj ne pruža nikakav značajniji otpor. Zaboravio sam napomenuti i još jednu bitnu razliku od HOMM serijala. U HOMM se jedinice proizvode svaki tjedan/dan (zavisi od nastavka) te se skupljaju u što većem broju kako bi se lakše porazio neprijatelj. Ovdje jedan vođa na raspolaganju ima svega 3-4 jedinice i nakon toga više ne može sakupljati vojsku. No te jedinice sa svakom bitkom skupljaju XP i postaju sve jače - ukoliko im to omogućite izgradnjom građevina u dvorcu. Druga negativna stvar su ponavljajuće misije gdje se svaki nivo sastoji praktički od istog zadatka. Čini se kako je autorima igre doista ponestalo inspiracije. Dakle, započinjete sa gotovo ničim, izgradite slabe jedinice, napredujete po mapi sve dok se ne skupi dovoljno XPa te se zatim linearno krećete dalje do dijela koji vam je obilježen na mapi kao glavni quest. Na žalost, kada se oduzmu svi lijepi efekti i 3D grafika, Disciples III postaje vrlo siromašna igra koja ubrzo postane zamorna. U današnje vrijeme igrači TBSa očekuju mnogo veće izazove i puno teže igre od šetkanja po mapi i ponavljanja borbi. Uz to, ako vam igra dosadi tj. stalno ponavljanje borbi, nikako ne bih preporučio opciju quick combata gdje ulogu stratega prepuštate računalu. Gotovo svaka bitka koju sam igrač vrlo lako dobije, kada se prepusti računalu završi katastrofalnim porazom. Stoga ste osuđeni na to da sve borbe morate sami odraditi iako su već gotovo rutinske.


Zaključno gledano Disciples III je dobar jedino za početnike ovog žanra. Privući će ih lijepom grafikom, a s druge strane neće ih previše zatrpati informacijama, opcijama, teškom strategijom i svime ostalim što se obično nalazi u takvim vrstama igara. Igra je ok za odigrati kada se nema što pametnije raditi, a i u neku ruku da nas malo podsjeti na strateške velikane od kojih vuče korijene. Bilo bi zgodno da su autori malo više "ukrali" ideje iz igara koje su se već pokazale dominantnim u ovom žanru pa bi Disciples ispao nešto sasvim drugo. Ovako se doima da je sve sastavljeno na brzinu i bez nekog prevelikog truda oko toga da se igrača što više zadrži zaljepljenog pred monitor.



Labels: , , ,

Shank recenzija

Thursday, December 30, 2010 at 8:32 AM


Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 05.12.2010
Recenziju napisao: Marijan Sruk

Uživali ste u Rodriguezovim filmovima poput Desperada, Planet Terrora i Machete, ali vam nisu bili dovoljni? Uvijek ste htjeli isprobati više interaktivnu akciju u istom tonu? Volite crnohumorne, nasilne scene? Igra vam se nešto jednostavno, zabavno i zanimljivo? Na sva ta pitanja odgovor je jedan - Shank. Shank je razvio Klei Entertainment, nezavisna kompanija koja se nalazi u Vancouveru. Shankov zaplet osmislio je Marianne Krawczyk, čovjek koji stoji iza priče igre God of War. Shank je najavljen 2009. godine, a igra je puštena u kolovozu 2010. godine na PlayStation Network i Xbox Live Arcade dok je za PC postala dostupna nekoliko mjeseci kasnije, točnije 26. listopada. Potencijal Shanka prepoznali su i malo bogatiji izdavači pa je izdavanje igre pripalo EA-u.

Sama igra podjeljena je na dvije kampanje; single player i co-op koji su pričom povezani. Co-op predstavlja uvodni dio, dok se single player nastavlja na to. Oba dijela predstavljaju jednake glavne likove, ali se Shankov odnos s njima mijenja. Isprva su suradnici, a kasnije se sve svede na Shankovu osvetu za izgubljenu ljubav koju su mu hladnokrvno smaknuli. Priča je prilično tipična, baš u stilu osvetničkih grindhouse izdanja filmova gdje imamo negativca koji rješava još veće negativce, jednog po jednog, krenuvši od najmanjeg pa prema glavnom šefu. Dakle sama priča ne predstavlja ništa pretjerano novo i nije adut ove igre. No ipak, kao takva savršeno se uklapa u cjelokupni paket koji igra predstavlja, a to je bezumna akcija i prilično komične (ali ujedno i brutalne) scene nasilja, što je u filmskoj industriji već standard za takvu vrstu priče, a Shank se upravo temelji na njima. Kroz igru se čak u nekoliko sitnih elemenata odaje homage pojedinim Rodriguezovim filmovima (kao jedno od glavnih oružja Shank koristi dvije velike mačete dok se jedan od kostima zove Grindhouse).


Grafički je igra izvedena odlično. Kao što do sada već vjerojatno znate, radi se o 2D arkadi u klasičnom "beat them up" stilu koji se već duže vrijeme nije pojavio u "mainstream" izdanjima. Kada pomislim na ovaj žanr ne mogu nikako, a da se ne sjetim klasika Golden Axe kojega sam u davnoj prošlosti igrao satima sa prijateljima. Upravo taj stil igranja donosi i Shank, samo u puno razvijenijem svjetlu. Animacije su vrlo tečne, a sami grafički dizajn je odrađen u strip stilu koji pomalo podsjeća na Samurai Jack ili Star Wars: Clone Wars. Naravno, kao i kod svake arkade kontrole nisu pretjerano zahtjevne, a uz Shank bi definitivno dobro došao gamepad pošto se lakše snaći s njim nego li s tipkovnicom. Kako bi malo pridodali "pokretljivosti" lika, autori igre uveli su tri skupine oružja koje možete nositi sa sobom, a pod tim skupinama imate različite vrste. Stil borbe od vas zahtijeva da u različitim situacijama dobro kombinirate napade hladnog i vatrenog oružja. Naravno, tu su i neizostavni combo napadi gdje se mogu napraviti doista zanimljivi potezi. Za neke comboe dobit ćete i nagradno otključavanje kostima za Shanka. Shank ne bi mogao spasti pod klasike da nam nije predstavio i općepoznate, nekad vrlo popularne, "boss borbe". Za razliku od nekih igara, bossovi se ovdje savladaju relativno lako jednom kada shvatite njegovu slabu točku. Gotovo ni jednog nećete moći savladati konvencionalnim napadanjem i udaranjem što više pa se nadati da će vaš HP duže potrajati od njegovog. Boss fight sastoji se od toga da njega navedete da učini nešto što će ga privremeno onesposobiti dok vi onda udarate sa svojim snažnim combo napadima ili se pak poslužite predmetima u blizini kako bi neprijatelju nanjeli što veću štetu. Kao još jedan dodatak ugođaju, u igra imamo odličan soundtrack koji u potpunosti pridonosi atmosferi i koji je "free for dowload". Što se tiče same priče, kao što sam rekao to nije jača strana igre. Glavni lik je Shank, kriminalac koji kreće na osvetnički pohod nakon što kriminalna organizacija za koju je radio smakne ljubav njegova nasilnog života. Svi su pretpostavili kako je i on mrtav no uskoro će ih sam Shank osobno razuvjeriti. Shank se tokom igre probija kroz organizaciju do samog glavnog lika odgovornog za smrt njegove drage.

Negativne strane? Nema ih mnogo, a i one koje jesu je zapravo vrlo teško izbjeći u ovom žanru. Tu bi se najprije nametnulo ponavljanje, borbe koje se kroz cijeli game ne mijenjaju. No ne znam kako napraviti beat them up arkadu koja ne bi patila od tog minusa. Iako je činjenica da je taj dio igre repetativan, svejedno ne oduzima igri na zabavi. Priča je mogla biti bolja no onda bi se opet smanjio ugođaj "jeftinog" nasilja, otrcanosti i svega ostaloga što je zapravo i bio cilj ove igre. Kao definitivni minus je dužina igre koja je meni osobno prekratka. Kada ju završite igra vas ostavi itekako željnim za još, baš zbog svoje jednostavnosti i zabave. Na nege bugove osobno nisam naletio tako da ni s tim igra nema problema. Iako je vizualno vrlo impresivna, definitivno jedna od najljepših 2D igra u zadnje vrijeme, možda se moglo još malo poraditi na nivoima, dodatno ih razraditi pa bi se time i produžila igra, a i pokazala se maštovitost u pozadinskim scenama.

Zaključno, Shank je definitivno osvježenje i još jedan biser koji daje nadu kako bi 2D arkade mogle ponovo zaživjeti preko indie industrije. S obzirom da ga je radio mali studio sa vjerojatno ne pretjeranim budžetom, ova igra ispala je odlično i postigla upravo ono što joj je i bio cilj. Lijepo je vidjeti i da je netko hrabro zakoračio i napravio 2D arkadu samo za odrasle, ne ciljajući na što veću zaradu da igra bude dostupna i primjerena svima. Dakle, Shank nikako nije primjeren mlađima pošto obiluje nasiljem, krvlju, gore scenama ubijanja te neprimjerenim jezikom. Uz sve to ne radi se samo o koljačini već je igra puno više od toga pošto je dodana i dobra doza humora. Shank je isto tako dostupan po vrlo povoljnoj cijeni. Definitivna preporuka za odigrati, ali i svrstati u svoju kolekciju igara.

Labels: , ,

Mafia II recenzija

Tuesday, November 30, 2010 at 11:41 AM




Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 14.11.2010
Recenziju napisao: Marijan Sruk

U jedan od najiščekivanijih naslova 2010. godine definitivno se ubraja Mafia 2. Naravno, radi se o nastavku jedne vrlo popularne, a danas već i kultne igre; Mafia: The City of Lost Heaven. Mafia 2 najavljena je još 2007. godine na konvenciji u Leipzigu te je od tada prošla nekoliko odgoda izdavanja. Igra je razvijena pod okriljem 2K Czechs kompanije, ranije znane pod nazivom Illusion Softworks, a objavila ju je njihova 2K Games. Naravno, Mafia 2 izašla je za PlayStation 3, Xbox 360 i PC.

Original, koji je izašao 2002. godine postavio je vrlo visoke granice očekivanja, stoga nije iznenađujuće što se nastavak čekao s nestrpljenjem. Vrlo lijepa grafika sa poprilično malim zahtjevima, veliki grad, dobra priča i zanimljivi likovi uzdigli su Mafiju u sam vrh pucačina iz trećeg lica. U igru su uvedeni elementi avanture, akcije i poneki trag RPGa što je Mafiju učinilo vrlo zanimljivom za igranje. Uz to, tko nije ponekad maštao o vremenima kada je famozna kriminalna udruga sijala strah ulicama velikih gradova i želio to iskusiti. Grafički, Mafia 2 ponovo zadivljuje. Engine vrlo detaljno prikazuje grad, vozila, okolinu i likove, a atmosfera je odlična. Kroz igru se izmjenjuju godišnja doba kao i doba dana te vremenski uvjeti. Sve to je vrlo pažljivo dizajnirano kako bi stvorilo stvarni ugođaj velegrada iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Igra ponovo ne postavlja visoke hardverske zahtjeve u odnosu na što nudi. Ukoliko je antialiasing isključen igra se može vrtiti na relativno slabijim strojevima u današnje vrijeme što je uvijek veliki plus. Iako je kao minimalna konfiguracija navedeno 2 GB rama, 4 je definitivno preporučljivo ukoliko doista želite uživati u igri bez trzanja. Igra također ima integrirani novi APEX PhysX koji joj daje dodatnu dimenziju. Osim grafike, igru krasi i odličan zvuk te nadasve fantastičan odabir glazbe. Kao i u 1. dijelu, kada sjednete za upravljač automobila na izboru vam je slušanje nekoliko radijskih postaja. Na njima se može čuti veliki broj hitova iz tog doba te različiti glazbeni pravci poput rock 'n' rolla, big banda, rhythm and blusea, jazza i sl. Soundtrack je vrlo opsežan i tokom regularnog dijela igranja neće vam se činiti da se previše ponavlja. Uz to, radio postaje prenose i različita događanja vezana uz to doba poput vijesti vezanih uz 2. svjetski rat ili događanja na američkoj političkoj sceni. S druge strane možete čuti i vijesti o nekim vašim većim podvizima, kao i najave/reklame za "revolucionarna", nova otkrića poput mobitela, televizora u boji ili automatske sekretarice.

Za priču bi se moglo reći da je nešto slabija strana ovog projekta. Istina je da je mafija tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina do sada već puno puta obrađena, što filmski, što u igrama, ali ipak smatram da su se oko ovog segmenta igre autori mogli malo više potruditi. Priča pati od nekoliko boljki. Prva stvar je što je dosta klišeizirana te se u dijelovima vidi sličnost s nekim drugim, ranijim djelima. Neoriginalnost je jedan velik minus te je žalosno da se nakon prvog dijela nisu mogli dosjetiti neke originalnije radnje. Druga stvar je isto tako povezana sa prvim dijelom, a radi se o ponavljanju. Nekoliko elemenata prvog dijela jednostavno je uzeto i ponovo iskorišteno u nastavku što je, blago rečeno, razočaravajuće. Ispada kao da je priča u grubo zamišljena, ali su nedostajali detalji koji bi ju odvojili od ostalih sličnih radnji pa su prekopirali od gdje se što uspjelo. Dakle, nije u potpunosti sve crno i definitivno nije dovoljno da bi igru uništilo, ali ipak vrijedi istaknuti kao jednu negativnu stranu na kojoj se moglo poraditi. Isto tako, kraj igre je vrlo nedorečen te čovjek ima osjećaj kao da gleda film bez kraja. Nadam se da je tako učinjeno radi DLC-a pa ćemo konačni završetak dobiti s vremenom u obliku dodatnog sadržaja.

Ukratko, priča prati protagonista Vitu Scalettu, a dobrim djelom i njegovog najboljeg prijatelja Joe Barbaroa. U uvodu doznajemo kratku povijest Vitove obitelji, dolazak u Ameriku sa Sicilije te njegov prvi pad u kriminal nakon čega se prisilno morao pridružiti vojsci. Tu započinje gameplay i vaše avanture gdje ćete pratiti Vitu kroz dobro i zlo preko 10 godina. Naravno, tu su uključene različite mafijaške obitelji, podmićivanja, šverc, krađe, smaknuća i drugo. Političari su ovaj puta izuzeti iz kriminalnih događanja. Što se tiče samog gameplaya on je isto tako dobro odrađen. Mnogi Mafiji, još od početaka, za zlo uzimaju linearnost. I sam sam inače protivnik takvog načina igranja i puno mi je draže kada mi se neke stvari ostavljaju na izbor. No, s druge strane Mafia je rađena u potpuno drugom duhu, uvijek je više težila nekom interaktivnom pričanju filmske priče nego li "open world" elementima. I kao takva je postigla vrlo dobar cilj. Dakle, u redovnom gameplayu misije nisu na izbor već morate odraditi točno određene stvari, što mene osobno nije nimalo zasmetalo pa vjerujem da neće ni većinu. Ipak, ako ste neskloni ovakvom načinju igranja, budite na oprezu prije kupovine. Negativna strana je da vam to ostavlja malo vremena za istraživanje grada koji je dosta veći nego u prethodniku. Igra predstavlja solidan broj vatrenog naoružanja, i više nego što će vam biti potrebno. Tu spada već poznata oprema iz prvog dijela poput sačmarice i Tommy Guna, a uvedena je i neka druga: dio standardnog naouružanja različitih postrojbi iz 2. svjetskog rata. Ciljanje i smicanje protivnika relativno je lak posao, pogotovo na easy, a čak i na medium postavkama. Za neki izazov igru treba postaviti na hard, pa čak i ako niste veteran ovog žanra. Vožnja gradom je zanimljiva, pa čak i kada poštujete prometne znakove i brzinska ograničenja. Ukoliko se ipak odučite za malo divljanja, tu su ponovno policijske patrole na ulicama koje će vas u tome nastojati spriječiti. Na vama ostaje da odgovorite silom ili korupcijom. Raznolikost automobila i oružja malo zasjenjuje mogućnost kreiranja vlastitog izgleda glavnog lika tj. barem nekih detalja na njemu poput odjeće. Postoji svega nekoliko izbora odjeće, a čini se kako su oni uvedeni samo radi toga da bi se mogli maskirati kada vas traži duga ruka zakona. Bilo bi lijepo, kada je već moguće sakupiti vlastiti vozni park i vlastiti arsenal, poraditi i na kolekciji odjevnih predmeta, pošto znamo da su mafijoze toga doba padale na skupe materijale i vlastiti izgled. AI isto tako pati od ponekih trenutaka glupavosti. Misije su dosta lagane za prelaziti baš zbog jednostavnosti smaknuća protivnika i njihove zbunjenosti pri napadu. Iako će pojedinci trčati u zaklon i pokušati vas zaskočiti (često puta bezuspješno, pošto na radaru vidite tko vam se s koje strane približava), nema međusobne suradnje protivnika, a nedostaje im i nekog težeg naoružanja. Svi protivinci naružani su samo s nekoliko vrsta pištolja, sačmaricama, a vrhunac je Tommy Gun koji će vam ponekad zadati malo muke, ali samo u rijetkim situacijama. Ne bi bilo loše da su i kod običnih pomoćnika uveli granate, molotovljeve koktele, snajpere i sl. Isto tako, vaš lik će vrlo teško umrijeti u borbama ako ispravno koristite zaklone tj. ako ne igrate u stilu Terminatora. Naime, health nije fiksan tj. nakon što vas se rani, možete se skloniti na kraće vrijeme, a zdravlje će vam se u potpunosti obnoviti te ste spremni za još jedan okršaj potpuno neozljeđeni. Ovo je pomalo apsurdno jer je u igru uveden sustav obnove zdravlja konzumacijom jela i pića pa je jedno kontradiktorno drugome. Pozitivna strana gameplaya je da je gotovo konstantno zanimljiv. Uvijek se nešto događa, a i u rijetkim trenucima kada nemate neki zadatak ili policiju na repu, vrijeme se krati impresivnim okolišom, zvukovima grada, promatranjem prolaznika i sl. Osobno nisam naišao na neki dosadni dio igre, sve je vrlo dinamično. Na bugove u igri nisam naišao. Cijeli gameplay je prošao bez ikakvih poteškoća što je u današnje vrijeme definitivno za pohvalu. Dokaz da su se programeri potrudili oko toga da ljudima izdaju valjani proizvod. S druge strane, možda sam samo ja imao sreće. Kao još nekoliko manjih negativnih strana naveo bi vrlo kratko vrijeme igranja koje iznosi svega 10-15 sati što je meni osobno vrlo malo s obzirom na cijenu igre. Istina, tu su DLC-i, ali oni nisu sastavni dio igre i svaki se mora zasebno kupovati. Tu je i nedostatak karakterizacije likova, pa čak i onih glavnih. Nekako mi se čini da sam se puno više povezao sa likom iz prvog dijela nego ovdje. Sve je pomalo robotizirano, a i misije prečesto počinju i završavaju na isti način što liku oduzima osobnost i više ga svrstava u kategoriju robota.

Što se tiče DLC-a, do sada su izašla dva, a najavljuje se treći. The Betrayal of Jimmy izašao je isključivo za PlayStation 3. Prvi dostupni za PC verziju je Jimmy's Vendetta koji donosi dosta drugačiji način igranja. Jimmy's Vendetta zasebna je priča koja igračima daje open world mogućnost igranja koji više sliči GTA serijalu. Jednom kad pobjegnete iz zatvora slobodni ste istraživati koliko vas je volja, a na mapi imate označene misije koje trebate proći. Osobno, DLC mi se nije pretjerano svidio. Priča je još više mlaka nego li u klasičnom djelu, cut-scenes ne postoje već se sve prati preko čitanja, a isto tako vaš lik nema nikakvu interakciju sa NPC likovima tj. neki dijalozi u igri ne postoje. Čini se kako je ovaj DLC izdan samo kao mogućnost da se bez problema sjedne u automobil i vozi po gradu. Vrlo dosadno nakon nekog vremena. U DLCu možete napraviti save na svakoj od lokacija gdje je Vito iz prijašnje priče imao rezidenciju. Isto tako DLC donosi 5 novih vrsta automobila. Treći DLC koji se tek očekuje naslovljen je Joe's Adventures i bavit će se, kako i sam naslov kaže, događajima Joea dok je njegov prijatelj proveo 6 godina u zatvoru. Nadam se da će biti kvalitetnije izveden od dosadašnjih. Po najavi se čini kako bi mogao biti interesantniji.

Zaključno, Mafia 2 pomalo me razočarala jer sam imao dosta visoka očekivanja. Ne, ne radi se o lošoj igri, ali se radi o igri koja je imala puno veći potencijal i nije ga iskoristila. Prije igranja ne treba očekivati neko remek djelo pa će ugođaj biti pozitivniji. Zbog svoje atmosfere i tehničkog dijela igra je definitivno vrijedna igranja, samo je pitanje je li baš vrijedna cijene koja se kod nas nametnula. Kratka, zabavna, atmosferična, interesantna, ali i sa dosta mana, Mafia 2 na žalost nije nadmašila original, nije postavila ni neka revolucionarna ostvarenja koja bi ju uzdignula iznad drugih igara izašlih ove godine. Tehnički je odrađena vrlo solidno, no igri manjka duša. Preporuka za igranje stoji uz nadu da će nadolazeći DLCi popuniti neke praznine.

Braid recenzija

Friday, July 9, 2010 at 9:22 AM



Krajem prošle godine predstavljena je jedna vrlo neobična i interesantna video igra. Iako je zlatno doba arkada tj. platformi poput Abe's Odyssey, Super Mario, prvih Princ of Persia ili čak Aladdina odavno prošlo, Braid je upravo taj žanr hrabro pokušao oživjeti. Igru je napravio mali tim ljudi, a s razvojem su počeli prije 3 godine kada je Jonathan Blow osmislio koncept dok je bio na putu za Tajland. Kao što je već spomenuto, radi se o arkadi u 2D izvedbi. Braid odskače od svih dosadašnjih arkada u nekoliko elemenata. Onaj najznačajniji je taj da je gotovo u potpunosti nelinearan. Autor je izjavio kako je želio napraviti igru u kojoj se može upravljati vremenom, ali gdje upravljanje njime donosi sa sobom značajne promjene, za razliku od npr. Prince of Persia: The Sands of Time ili Timeshift gdje vraćanje vremena stvara malo ili nimalo promjene.

Druga stvar po kojoj se Braid ističe je artistički dojam. Sama priča, a i vizualni dijelovi puni su prenesenog značenja. Igra dobrim dijelom podsjeća na Lynchove filmove, barem što se tiče radnje, gdje itekako morate koristiti mozak kako bi dokučili o čemu se radi. A opet sama tema može se odnositi na više stvari. Baš zato igra nije pogodna za najmlađu populaciju, za koje se obično i rade arkade. Dakle cijela igra nema nikakvog nasilja i vizualno je vrlo privlačna, ali zbog kompleksnosti prelaženja nivoa i priče djeca ju jednostavno neće shvatiti i bit će im zamorna.

Dizajn nivoa uvelike sliči svim drugim arkadama, ali s razlikom da ih je puno teže prijeći pošto u ovoj igri morate razmišljati "izvan kutije" tj. izvan dosad naviknutih granica. Igra se sastoji od osam svjetova u kojem svaki ima po nekoliko nivoa koje treba prijeći. Svaki svijet ima neka svoja pravila koja mijenjaju način igranja i prelaženja. Tako npr. imate nivoe gdje možete usporiti vrijeme, gdje vrijeme prolazi različit ovisno o vašem smjeru kretanja i sl. Uz to imate elemente na koje ne utječe usporavanje tj. vraćanje vremena pa za prolazak nivoa sve to treba dobro i pravovremeno iskombinirati. Još jedna zanimljivost je da u igri ne možete umrijeti tj. nema famoznih "života". Ali nemojte odmah odahnuti, igra nije zbog toga lakša već teža. Nivoe je moguće preskočiti i preći dalje na sljedeći, a zatim se vratiti nazad na onaj koji niste mogli završiti. Sam autor je izjavio da mu je to zapravo i bio cilj napraviti. Iako je zaplet priče na prvi pogled Braid posudio iz igara poput Donkey Kong i Super Mario, ovdje oteta princeza ima puno dublje značenje nego inače. Postoje barem 2-3 teorije o tome što zapravo igra poručuje i tko je princeza. Svaki igrač može doći do nekog svog zaključka. Vrijedi napomenuti da prelazak nivoa nije usko vezan za točno određen način. Osobno sam nekoliko nivoa prešao na podosta drugačiji način tj. po drugom sistemu nego što je opisano u vodiču. Velika pohvala igri ide na artwork tj. grafički dizajn. Iako se radi o 2D igri jednostavnih kontrola i okruženja, vizualni dojam je definitivno i više nego pozitivan. Izgled igre je poput crteža akvarelom. Trebalo je preko godinu dana da se završi. Background artwork radio je David Hellman. Bowl je Hellmanu dao grube skice nivoa te rekao da crta preko njih. Dvojac je prošao kroz nekoliko verzija prije nego što su se složili finalnu verziju. Svaki od nivoa odražava posebni ton i atmosferu, a sveukupno nalikuje na pravo malo remek djelo.

Tu je i odličan soundtrack koji se ponekad malo ponavlja kroz igru, ali koji zvuči fantastično i u potpunosti odgovara igri. Soundtrack nije rađen isključivo za igru već ga je odabrao Blow. Izjavio je kako je to učinio radi smanjena troškova, ali i radi toga što je smatrao da oni koji inače skladaju glazbu za igre ne bi mogli pogoditi odgovarajući ton. Tako je Braid dobio osam već licenciranih instrumentala koji su dovoljno dugi da se izbjegne primjetno ponavljanje unutar nivoa dok igrač prelazi zagonetke. Odabir muzike utjecao je i na stvaranje pozadinskih tema unutar nivoa.

Dakle Braid je daleko od tipične arkade iako predstavlja mnogo toga što smo već u njima vidjeli; skakanje po neprijateljima, spašavanje princeze, prelazak nivoa i dolazak do dvoraca. No za razliku od njih Braid se manje koncentrirao na dobre reflekse, a puno više na razmišljanje i to van granica na koje su do sada igrači navikli. Treba napomenuti da za poneke nivoe treba zbilja imati dobre živce pa oni kojima je bitno da se igra prelazi brzo, da je tečna i dinamična neka ipak zaobiđu Bride. Kao negativne strane moglo bi se navesti što igra ima gotovo nikakav replay value tj. jednom kad ju pređete teško da ćete se natjerati da još jednom sve to prolazite. A prelazak, ukoliko koristite vodič, može biti vrlo brz, u svega nekoliko dana. Druga negativna strana je sama težina igre, jer vam ponekad jednostavno neće pasti na pamet što treba učiniti. Izuzev toga, ja joj zbilja nisam našao nekih većih zamjerki. Igra nema komplicirane komande, 2D je pa je dostupna i na slabijim strojevima, vizualno je itekako impresivna, zabavna je i poučna. Igra je dostupna i za PC i za konzole. Donosi veliku dozu inovativnosti, nije samo još jedan u nizu nastavaka što se danas često puta zatekne na tržištu.


Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 27.04.2010
Recenziju napisao: Marijan Sruk

Labels: , ,

The Godfather recenzija

Sunday, June 6, 2010 at 3:58 AM

Prije nešto više od 30g., točnije 1972g., publici se predstavio F.F. Coppola sa svojim filmom pod nazivom The Godfather (Kum). Na čelu s Marlonom Brandom i Al Pacinom, film je bio tipični mafioso naslov, koji je prikazivao mafijaški život u 40-im godinama prošloga stoljeća. Nakon nekog perioda uslijedila su još dva nastavka, koja su vrlo dobro primljena od strane publike. Tako je trilogija The Godfather ostala duboko urezana u sjećanja svih filmofila, a nerijetko ga i današnje generacije znaju pogledati...kako ne, kada je film u svoje vrijeme bio pravi pravcati HIT i "pobrao" sve moguće nagrade.
30.g nakon pojavljivanja prvog filma, EA najavljuje igru temeljenu na filmu The Godfather. Reakcije većine gamera na tu vijest bile su skeptične, jer i sami smo svjesni da je vrlo malo igara temeljenih na filmu koje su ostvarile nekakav veći uspjeh. I eto, nakon skoro 2g. čekanja, te nekoliko odgoda, pred nama je konačno igra The Godfather. Što nam donosi ova igra, te je li barem jednim djelom opravdala film? ...saznajte u nastavku recenzije.
Nakon ulaska u igru i prikazivanja main logo-a, pojavljuje nam se MAIN MENU. Na njemu se nalaze tipične opcije, tipa New Game, Load Game ... Odabiremo New Game i krećemo s kreiranjem lika. Naime, u ovom izborniku možete totalno kreirati svoga lika po svom izboru, tipa: kosa, boja kože, dali će vaš lik imati ožiljke... ma baš sve detaljno. Nakon kreiranja i učitavanja igre kreće filmić koji vas uvodi u priču.
Priča započinje godine 1945. vjenčanjem kćeri Connie, šefa New Yorške mafije Don Vita Corleone-a. Vi ste u igru uvedeni kao jedan potpuno novi lik koji se ne pojavljuje u filmu, pod imenom "The Kid". Vašeg oca je ubio jedan New Yorški mafijaš, i kada odrastete, krećete s jednom jedinom namjerom - OSVETA! Na početku igre vas opazi jedan član Corleone obitelji s kojim prođete training test, i nakon toga on odluči da postepeno obavljate male misije za Corleone obitelj. Nakon što na početku obavite nekoliko misija vaš level RESPECT-a se polako penje i lagano postajete osoba koje se treba bojati. Na raspologanju imate cijeli New York City, sastavljen od nekoliko glavnih četvrti - tipa Little Italy, Brooklyn, Midtown... Misije su sastavljene od onih primarnih koje morate obavljati (na mapi su označene PLAVIM križićem), te razne sporedne tj. bonus misije koje trebate obavljati ukoliko želite povećati svotu novca, ili pak želite postati "svemogući" DON New York Citya. U igru su uvedeni i rankovi (SOLDIER, CAPO, UNDERBOSS...), pa tako što više napredujete, dobivate veći rank, sve dok ne postanete DON Corleone obitelji ili pak DON cijelog New Yorka. Ako želite postati DON New Yorka trebate se dobrano namučiti, naime vaš zadatak je zakačiti se sa svim mogućim bandama i ne-bandama diljem New Yorka, osvajati razne trgovine, potajno ubijati neke mafijaše itd., pa stoga ukoliko želite postati DON NY-a, imate puno mogućnosti da se naigrate.
Red je došao i na druge djelove igre. Tijekom igre otključavate i Filmsku Arhivu tj. isječke iz filmova, što dodatno pridonosi užitku igranja. Grafiku bi jednom riječju mogao opisati kao zastarjelu. Grafika je katastrofalno loša, tipa GTA serijal, a svi znamo da je to grafika koja je bila standard prije 3-4g. EA je vjerojatno odabrao takvu grafiku da bi i vlasnici low end konfiguracija mogli igrati. Ukoliko ste gamer kojemu je grafika najpoželjniji element svake igre, onda smjesta prekinite s čitanjem ove recenzije.
Zvuk u igri je, po meni, nešto neopisivo. Meni osobno se jako sviđa (mada je to stvar ukusa pa se netko neće složiti sa mnom). Dok se lagano vozikate gradom možete čuti one tihe prekrasne zvukove ("mafijaške"), koji će vas jednostavno oduševiti, a čim neka banda ispali metak ili vas pak policija zapazi, onda eto onog jakog "akcijskog" zvuka. Zvukovi oružja, glasovi koji vas mole da ih ne ubijete... ma jednostavno predivno, morate i vidjeti i čuti! Igrivost, koja je najpoželjniji element igre, je ono nešto što igri daje neku prosječnu ocjenu. Ajde trebam spomenuti i AI, koji je nikakav, jednostavno je toliko glup da vam se nekad počne i gaditi igra, ali sjetite se IGRIVOSTI. Policija u igri je također priglupa, tako da se policije rješite vrlo lako... malo je gurnete na drugo auto, ona se zapuca, a vi pobjegnete u drugu četvrt. Malo se vozikate gradom dok vam ne opadne HEAT i eto ga! Ali to se ne može jednostavno ovako opisati, morate ju jednostavno probati i prosuditi kvalitetu igre sami.
Da zaključim, The Godfather je po meni jedna prosječna igra, u kojoj neki elementi tipa grafika i AI kvare ukupni dojam, ali ako vam se dopao film, najvjerovatnije će i igra. Ako vam se nije dopao film, onda vam preporučujem da pričekate neki novi EA-ov proizvod. I da, još nešto, EA je nedavno objavio da će izdati još dva nastavka igre (trilogija). Tako vama kojima se igra i nije dopala, strpite se do sljedećeg nastavka, možda EA konačno smisli nešto što bi nas sve "prilijepilo" za naše male ekrane.

Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 10.04.2006
Recenziju napisao: Goran Šaravanja

Labels:

Dragon Age

Sunday, May 23, 2010 at 7:09 PM


Recenzija:

Dragon Age je od strane mnogih igrača dugo očekivani RPG, pompozno najavljivan kao duhovni nasljednik neponovljivog Baldurs Gatea. Razvojni tim koji stoji iza naslova je BioWare Edmonton, kanadski studio koji reputaciju gradi na vrlo popularnim naslovima poput Star Wars: Knight of the Old Republic, Mass Effect ili Jade Empire. Izdavač igre je sveprisutni Electronic Arts. Dragon Age izašao je simultano za PC, PlayStation 3 i Xbox 360 konzole.

Igra je u neku ruku prerađena verzija Lord of the Rings serijala. Iako je podosta različita neke sličnosti su vrlo očite. Temelji DAO-a su raznovrsnost tj. nelinearnost kao i "origins" tj. porijeklo svake rase. DAO daje mogućnost izbora između 3 rase; ljudi, vilenjaka i patuljaka. Iako se izbor isprva čini siromašnim, istina je drugačija. Sužavanjem izbora na igranje sa 3 rase autori su se koncentrirali kako bi svaku pojedino napravili što detaljnije sa različitim putem kroz igru. Isto tako raznovrsnosti pridodaje i odabir vlastitog porijekla unutar rase. Pa npr. elf aka vilenjak može birati između Dalish Elfa i City Elfa. Osim odabira porijekla, prije početka vaših avantura slijedi i odabir klase s kojom ćete igrati. Opet podjela spada na 3 vrste; Warrior, Rouge, te Mage. No opet unutar tih klasa postoje takozvane specijalizacije koje će svakog lika učiniti unikatnim. Također, igračima je na izbor stavljen i vizualni izgled lika s kojim će igrati koji je napravljen solidno. Na liku se može mijenjati gotovo sve, od oblika očiju, veličine ušiju, boje kose pa do tetovaža i sličnih detalja. Za razliku od dosadašnjih BioWarevih RPG izdanja, DAO nema izbor i praćenje poznatog alignmenta tj. naklonosti prema dobru ili zlu. Igru započinjete neutralno, a svaki vaš daljnji postupak utjecat će na to kako vas ljudi i vaši suputnici percipiraju. Pred vas će padati teške odluke koje itekako pridonose zanimljivosti igre. Ukoliko vaše odluke u velikome odstupaju od suputnika u vašoj grupi može se dogoditi da jednostavno pokupe svoje torbe i napuste vas. Stoga oprezno koga birate za gonjenje avantura i kako se ponašate.

Prvo da se bacimo na vizualni dio igre. Grafički me DAO pomalo zadivio. Engine koji se koristi je Eclipse, posebno razvijen za ovu igru. Iako su mnogi grafiku ocijenili kao zastarjelu, meni osobno se vrlo dopala, dapače uz Witchera mislim da je jedan od RPGova sa vrlo detaljnom i dobro izvedenom grafikom. Uz to, igra je odlično optimizirana i hardverski vrlo nezahtjevna pa će i onima sa slabijim mašinama priuštiti igranje na visokim detaljima. Isto tako vrijeme učitavanja je vrlo brzo, što od savea, što između nivoa. Kamera pruža odabir između izometrijskog tj. pogleda na kakav smo naviknuli u igrama poput već spomenutog Baldrus Gatea ili Neverwinter Nightsa pa sve do zumiranog pogleda gdje se lik gleda s leđa, ali gotovo iz prvog lica. Svaki pogled ima svoje prednosti i mane. Npr. udaljena perspektiva pruža bolji uvid pri velikim borbama kako bi lakše mogli rasporediti likove i nanjeti više štete dok je bliža pogodnija za istraživanje i pronalaženje predmeta, kao i za uživanje u detaljima pri lakšim bitkama.

Komandno sučelje je pregledno i jednostavno za koristiti. Same komande na početku mogu biti pomalo nezgodne, kao i kamera no ipak ne predstavljaju toliku prepreku da bi igra bila neigriva. Već nakon par sati osobno sam se u potpunosti navikao. Poput većine današnjih RPGova, DAO ima mogućnost postavljanja ikona tj. shortcuta do različitih magija, sposobnosti, napitaka i sl. Isto tako, DAO je stavio mogućnost pauziranja igre što je vrlo korisno pri bitkama. Autori su obratili puno pažnje kako bi borbu napravili što zanimljivijom. Taktika pri bitkama je VRLO bitna u DAO, pogotovo ako se igra na težini normal ili insane. Svaki lik s kojim upravljate ima tzv. command slots gdje si možete prilagoditi kako će vaš lik odreagirati u borbi. Isto tako pauziranjem igre i dalje je moguće davati naredbe pojedinim likovima kako bi se što bolje rasporedili. Mali propust je to što se npr. magičarima ne može zadati neki redoslijed magija koje castaju na pojedinog neprijatelja, barem ne s glavnog ekrana. Stoga je nakon svake magije ponekad potrebno pauzirati borbu. Kao što sam spomenuo igra nudi tri težine igranja; easy, normal te insane. Na easy će se snaći svaki početnik i igru dosta lagano preći. Normal će već pred vas staviti dosta mukotrpne borbe i podosta umiranja dok insane svaku bitku pretvara doslovno u borbu za život.

Početak igre dobro je ukomponiran kako bi novacima pružio vrijeme da se naviknu na DAO svijet. Zavisno od rase i klase, svaki igrač ima drugačije polazište i priču. Osobno sam igrao sa elfom magičarom čija priča započinje u pomalo sablasnom i izoliranom Circle Toweru gdje se "čuvaju" magičari. DAO svijet predstavio nam je malo drugačije činjenice od onih na koje smo do sada obično navikli u fantasy RPGovima koji uključuju D&D pravila. Tako su elfovi porobljeni od ljudi, a svoju nezavisnot stekli su tek nedavno, iako su u umovima mnogih ljudi i dalje manje vrijedna bića, a magičari se smatraju opasnim zbog svoje sklonosti magiji i labilnosti da ih zaposjednu demoni iz tzv. Fade-a, pa se nad njima vrši konstantni nadzor od strane Templara. Svaki mag mora proći inicijaciju pri kojoj se suoči sa vlastitim demonom. Ukoliko se ne uspije oduprijeti, mag biva pogubljen. Mislim da je ovo dovoljno kako bi zaključili da DAO nudi zbilja interesantne priče, uz onu glavnu, koje će vam priuštiti mnoge sate zabave. Isto tako daje uvid u to kako se ovdje ipak radi o igri za odrasle i koja zbilja nikako nije primjerena mladoj populaciji. Negativna strana koja bi se mogla svrstati pod grafički dio su pomalo siromašne mape i to ne u svim dijelovima već samo ponegdje. Kada se već ciljalo na često spominjani Baldurs Gate, možda su autori pri dizajnu mapa trebali malo više "pokrasti" od njega. Ovdje se naravno radi samo o osobnom doživljaju.

Priča DAO-a centrirana je oko nadiruće invazije demonskih bića, kroz igru znanih pod nazivom darkspawn koje predvodi archdemon. Svijet je već dobro upoznat s ovim zlom, ali se podosta opustio od posljednje invazije pošto je prošlo 4 stoljeća. No sama čar i iznenađenja igre ne sastoje se isključivo u dobroj priči, već u mnogo pojedinih likova i podzapleta koji igrača uvlače u mnoge avanture te mu daju veliku moć utjecaja na sadašnje i buduće događaje što predstavlja veliku ugodu pri igranju. Dijalozi u DAO-u su jednostavno nevjerojatni. Glasovni dio odrađen je besprijekorno, a opcije u komunikaciji s drugima su doista raznovrsne. Glasove su posudili mnogi polupoznati glumci poput Tim Russa (aka Tuvok iz Zvjezdanih staza) ili Kate Mulgrew (aka kapetanica Janeway). Još jedna pozitivna strana je dizanje levela lika. Magu je na izbor stavljen velik broj magija ako uračunamo i specijalizacije. Isto tako autori su nam dali mogućnost kombinacija magija kako bi se dobio jači učinak. Tako je npr. moguće iskombinirati "sleep" sa "nightmare" koje zajedno pružaju veliku psihičku štetu neprijatelju. Kako biste dobili potporu vaših suputnika potrebno je s njima što češće stupati u interakciju. Kroz različite dijaloge, a ovisno i o vašem umijeću komunikacije, pomalo ćete doznati o njihovim pogledima na svijet kao i pojedine crtice iz njihove povijesti. Povjerenje je moguće steći i darivanjem, ali opet, ako krivi dar date krivoj osobi vaš odnos se neće značajno poboljšati. A kako biste doznali što koji lik voli, ponovo morate s njim razgovarati. Kao dodatni izvor informacija igra nudi codex koji sakupljate na različite načine, a daje vam uvid u mnoge elemente poput prošlosti, legendi, opisa različitih likova, predmeta i sl.

U igri postoji raznovrstan broj oružja i ostalih predmeta, ali opet nije da ćete opremu mijenjati svakih 15 minuta. Balans je ovdje zbilja dobro pogođen, barem po mom izboru. Neke iteme možda ćete koristiti i do kraja igre, a dobra stvar je što i magije s vremenom ne postaju preslabe tj. i one s početka igre itekako će se pokazati korisnima i u kasnijim dijelovima. Što se tiče soundtracka i tu nas očekuje prava poslastica. Soundtrack je posebno za Dragon Age skladao Inon Zur, čovjek koji stoji iza soundracka mnogih poznatih igara poput Baldurs Gate 2, Icewind Dale 2, Fallout 3 ili Prince of Persia. Doista, muzika je odlično prilagođena atmosferi i može dirnuti igrača. Kad već spominjem zvuk, preporučio bi da se igra sa barem malo kvalitetnijim zvučnicima/slušalicama jer zvukovi i glazba zbilja daju velik doprinos igri, a odrađeni su fantastično.

Zaključno... Dragon Age nije nasljednik Baldurs Gatea, barem iz moje perspektive. Osobno smatram kako će igre poput BG-a ostati u prošlosti, nedostižne. Za to postoji dugi niz razloga. Jedan od njih je nostalgija starih igrača i neobjektivnost prema novim RPGovima. Drugi je taj što se danas od igre očekuje da ima neke elemente koji ju jednostavno odvlače od toga da bude slična starim RPGovima. Jednostavno razlika između današnjih RPGova i onoga što se od njih očekuje je prevelika u odnosu na one iz prošlosti. S druge strane, to ne znači da je DAO loša igra, upravo suprotno. Kao što sam već spomenuo, DAO i Witcher su krema današnjih RPGova. Iako se glavna priča u DAO-i može prijeći za dosta kratko vrijeme, pogotovo ako se ne igraju subquestovi, autori su omogućili mnoge DLC-e koje je moguće skinuti i tokom igre, ako skupite dovoljno bodova. Igra je definitivni "must play" pošto pruža odličnu igrivost, priču i raznovrsnost. Isto tako valja napomenuti da je Dragon Age centriran na single player kampanju i ne postoji multiplayer opcija.

Shvaćam da će mnogi igru doživjeti na drugačiji način. To i je čar igri, na svakome će ostaviti različiti utisak. Stoga molim da se suzdržite od napada na moje osobno mišljenje i doživljaj Dragon Agea. Jer ipak je recenzija osobni doživljaj igrača. I jedno malo upozorenje budućim igračima rouge klase. U prvotnoj verziji igre ta klasa je napravljena dosta neuravnoteženo u odnosu na ostale. Iako je protiv uobičajnih neprijatelja rouge itekako ubojit, njegova slabost izražena je protiv tzv. bossova gdje se pokaže gotovo neupotrebljivim. Izdan je patch koji taj nesklad popravlja, pa ako namjeravate igrati s njim, prije toga posjetite Dragon Age stranicu i opremite se najnovijim patchom. Za ljubitelje fantasy-ja, Dragon Age je obavezno štivo.

Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 29.11.2009
Recenziju napisao: Marijan Sruk




Labels: , ,

Facebook igre

Tuesday, April 27, 2010 at 11:17 AM

Facebook igre su postigle veliku popularnost u protekloj godini. Facebook svaki mjesec dodaje u svoj zabavni izbornik sve više i više igara te se mnogi pitaju koje su igre najbolje i najzabavnije.
U daljnjem postu pokušat ćemo Vam približiti prvih 10 igara po popularnosti na Facebook-u za 2010.godinu.

1) Farmville
Igra broj 1 na Facebook-u je igra pod imenom Farmville.
Farmville je izradio Zynga i trenutno ima oko 73.800.000 mjesečnih korisnicima i svakodnevno broj korisnika raste. Farmville je igra u kojoj možete postati farmer. Farmville omogućuje interakciju sa svojim prijateljima, pa čak možete postati susjedi s njima. Uglavnom , ova igra će od vas učiniti pravog poljoprivrednika. Sadnja, oranje, berbu osnovni je posao na farmi. Morate paziti ,kada igrate ovu igru, da na vrijeme izvršite žetvu biljaka koje ste posadili. Različite biljke imaju različita vremena za žetvu i ako ne izvršite žetvu na vrijeme, biljke će umrijeti. Ako obavite žetvu na vrijeme dobijate određene bodove i skupljanjem bodova prelazite na veći nivo.

2) Birthday Cards
Birthday Cards drži drugo mjesto najpopularnijih Facebook igra u 2010. Birthday Cards je izradio RockYou i ima oko 32 milijuna korisnika mjesečno. Kada igrate igru Birthday Cards možete prilagoditi i poslati rođendanske kartice, koristite kalendar rođenja, osobni popis i osobne podsjetnike za rođendane. Ova igra vam omogućuje da pokrenite vlastiti birthday zoo. To je popularano za one koji se žele sjetiti kada njihovi prijatelji slave rođendane i slati razglednice na Facebook.

3)Café World
Treća najpopularnija igra je na Facebook Café World , koji je izradio Zynga. Café World ima oko 31 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Café World je zabavna igra za igranje, ako ste ikada sanjali o posjedujete vlastiti restoran. Kada igrate tu igru možete kuhati i učiniti sve što želite kada igrate World Café. Kod igranja World Café ste kuhar i vlasnik restorana stoga ćete morati unajmiti poslužitelja, odnosno konobara. Kao unajmljenog poslužitelja na World Café možete odabrati jednog od vaših Facebook prijateljima. Pobrinite se da uvijek imaju dovoljno hrane spremne za svoje goste.

4)Happy Aquarium
Četvrta najpopularnija igra je na Facebook je Happy Aquarium koji je izradio CrowdStar. Happy Aquarium ima otprilike 27 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Kod igranja Happy Aquarium na Facebook-u u mogućnosti ste da postavite svoj vlastiti akvarium. To se može učiniti kupnjom ribe i drugih živih bića. Pobrinite se da uvijek hranite svoje ribe jer riba može umrijeti baš kao u stvarnom životu. Ovo je zabavna igra za one koji vole i žele imati akvarij u svom domu. Loša stvar oko ove igre je da ne možete hraniti svoje ribe ako primijetite da su oni umiru.

5)FishVille
Peta Najpopularnija igra je FishVille koji je izradio Zynga. FishVille ima oko 24 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. FishVille je vrlo slična Happy Aquarium u kojem ste postavili svoj vlastiti akvarium i brinete se za svoje ribice. Kada ste gotovi s uzgojem riba, možete ih prodati. Kao u Happy Aquarium morate održavati vaš akvarium, a ako ostanete bez novca vaš akvarium postaje siromašan i ribice umiru.

6)Mafija Wars
Šesta najpopularnija igra je na Facebook Mafia Wars, koju je izradio Zynga. Mafia Wars ima oko 24 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Cilj je igrajući Mafia Wars da povećavate svoju "mafijašku obitelj". To se može učiniti pozivanjem svojih Facebook prijatelje da vam se pridruže na Mafia Wars. Drugi cilj je povećati svoje grupno bogatstvo i opskrbiti svoje prijatelje s oružjem. Što se svodi na to da je najveća i najjača zapravo grupa prijatelja povezanih u mafijašku obitelj .

7)Texas HoldEm
Sedma najpopularnija igra na Facebook je Texas HoldEm, poker koji je također napravio Zynga. Texas HoldEm poker za Facebook ima oko 22 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Kod igranja Texas HoldEm poker na Facebook-u je isto kao igranjepokera u stvarnosti. Prije početka morate se upoznati s pravilima, odnosno o tome kako igrati Texas HoldEm. Texas HoldEm poker na Facebook-u može se igrati između prijatelja.

8)Pet Society
Osma najpopularnija igra je na Facebook Pet Society koje je izradio Playfish. Pet Society ima oko 21 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Pet Society na Facebook je yanimljiva igra za ljubitelja životinja. Kod igranja Pet Society možete ukrasiti svoju kuću, i otići kod svog prijatelja i predstaviti mu što ste napravili. Ovo je jako zabavna igra.

9)Petvile
Deveta najpopularnija igra je na Facebook Petville koji je izradio Zynga. Petville ima oko 17 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Ovo je još jedana igra ya ljubimce životinja . Igrajući igru zapravo vodite brigu o svom ljubimcu. Kada prvi put postanete igrač Petville vas će biti zatraženo da stvoriti svog vlastitog ljubimca. Mogućnosti su beskrajne, a krajnji rezultat je divan virtualni ljubimac. Cilj je brinuti se o svom ljubimcu, da bude čist, dobro uhranjen, da ga vodite u šetnju itd. To zauzvrat će se kreirati sretan ljubimac za vas. Ova igra je vrlo slična Playfishes i Pet Society.

10) YoVille
Deseta najpopularnija igra je na Facebook YoVille koji je izradio Zynga. YoVille ima oko 17 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Kod igranja YoVille vi ćete živjeti u virtualnom životu. Dok igrate YoVille vi gradite svoj virtualni život. Kod igranja možete raditi, družiti se s prijateljima, uređivati svoju kuću ili bilo što drugo što poželite. Ovo je zabavna igra za one koji vole pobjeći u virtualni svijetu.

Labels: , , ,
Subscribe to: Posts (Atom)