PC games

Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 05.12.2010
Recenziju napisao: Marijan Sruk

Uživali ste u Rodriguezovim filmovima poput Desperada, Planet Terrora i Machete, ali vam nisu bili dovoljni? Uvijek ste htjeli isprobati više interaktivnu akciju u istom tonu? Volite crnohumorne, nasilne scene? Igra vam se nešto jednostavno, zabavno i zanimljivo? Na sva ta pitanja odgovor je jedan - Shank. Shank je razvio Klei Entertainment, nezavisna kompanija koja se nalazi u Vancouveru. Shankov zaplet osmislio je Marianne Krawczyk, čovjek koji stoji iza priče igre God of War. Shank je najavljen 2009. godine, a igra je puštena u kolovozu 2010. godine na PlayStation Network i Xbox Live Arcade dok je za PC postala dostupna nekoliko mjeseci kasnije, točnije 26. listopada. Potencijal Shanka prepoznali su i malo bogatiji izdavači pa je izdavanje igre pripalo EA-u.

Sama igra podjeljena je na dvije kampanje; single player i co-op koji su pričom povezani. Co-op predstavlja uvodni dio, dok se single player nastavlja na to. Oba dijela predstavljaju jednake glavne likove, ali se Shankov odnos s njima mijenja. Isprva su suradnici, a kasnije se sve svede na Shankovu osvetu za izgubljenu ljubav koju su mu hladnokrvno smaknuli. Priča je prilično tipična, baš u stilu osvetničkih grindhouse izdanja filmova gdje imamo negativca koji rješava još veće negativce, jednog po jednog, krenuvši od najmanjeg pa prema glavnom šefu. Dakle sama priča ne predstavlja ništa pretjerano novo i nije adut ove igre. No ipak, kao takva savršeno se uklapa u cjelokupni paket koji igra predstavlja, a to je bezumna akcija i prilično komične (ali ujedno i brutalne) scene nasilja, što je u filmskoj industriji već standard za takvu vrstu priče, a Shank se upravo temelji na njima. Kroz igru se čak u nekoliko sitnih elemenata odaje homage pojedinim Rodriguezovim filmovima (kao jedno od glavnih oružja Shank koristi dvije velike mačete dok se jedan od kostima zove Grindhouse).

Grafički je igra izvedena odlično. Kao što do sada već vjerojatno znate, radi se o 2D arkadi u klasičnom "beat them up" stilu koji se već duže vrijeme nije pojavio u "mainstream" izdanjima. Kada pomislim na ovaj žanr ne mogu nikako, a da se ne sjetim klasika Golden Axe kojega sam u davnoj prošlosti igrao satima sa prijateljima. Upravo taj stil igranja donosi i Shank, samo u puno razvijenijem svjetlu. Animacije su vrlo tečne, a sami grafički dizajn je odrađen u strip stilu koji pomalo podsjeća na Samurai Jack ili Star Wars: Clone Wars. Naravno, kao i kod svake arkade kontrole nisu pretjerano zahtjevne, a uz Shank bi definitivno dobro došao gamepad pošto se lakše snaći s njim nego li s tipkovnicom. Kako bi malo pridodali "pokretljivosti" lika, autori igre uveli su tri skupine oružja koje možete nositi sa sobom, a pod tim skupinama imate različite vrste. Stil borbe od vas zahtijeva da u različitim situacijama dobro kombinirate napade hladnog i vatrenog oružja. Naravno, tu su i neizostavni combo napadi gdje se mogu napraviti doista zanimljivi potezi. Za neke comboe dobit ćete i nagradno otključavanje kostima za Shanka. Shank ne bi mogao spasti pod klasike da nam nije predstavio i općepoznate, nekad vrlo popularne, "boss borbe". Za razliku od nekih igara, bossovi se ovdje savladaju relativno lako jednom kada shvatite njegovu slabu točku. Gotovo ni jednog nećete moći savladati konvencionalnim napadanjem i udaranjem što više pa se nadati da će vaš HP duže potrajati od njegovog. Boss fight sastoji se od toga da njega navedete da učini nešto što će ga privremeno onesposobiti dok vi onda udarate sa svojim snažnim combo napadima ili se pak poslužite predmetima u blizini kako bi neprijatelju nanjeli što veću štetu. Kao još jedan dodatak ugođaju, u igra imamo odličan soundtrack koji u potpunosti pridonosi atmosferi i koji je "free for dowload". Što se tiče same priče, kao što sam rekao to nije jača strana igre. Glavni lik je Shank, kriminalac koji kreće na osvetnički pohod nakon što kriminalna organizacija za koju je radio smakne ljubav njegova nasilnog života. Svi su pretpostavili kako je i on mrtav no uskoro će ih sam Shank osobno razuvjeriti. Shank se tokom igre probija kroz organizaciju do samog glavnog lika odgovornog za smrt njegove drage.

Negativne strane? Nema ih mnogo, a i one koje jesu je zapravo vrlo teško izbjeći u ovom žanru. Tu bi se najprije nametnulo ponavljanje, borbe koje se kroz cijeli game ne mijenjaju. No ne znam kako napraviti beat them up arkadu koja ne bi patila od tog minusa. Iako je činjenica da je taj dio igre repetativan, svejedno ne oduzima igri na zabavi. Priča je mogla biti bolja no onda bi se opet smanjio ugođaj "jeftinog" nasilja, otrcanosti i svega ostaloga što je zapravo i bio cilj ove igre. Kao definitivni minus je dužina igre koja je meni osobno prekratka. Kada ju završite igra vas ostavi itekako željnim za još, baš zbog svoje jednostavnosti i zabave. Na nege bugove osobno nisam naletio tako da ni s tim igra nema problema. Iako je vizualno vrlo impresivna, definitivno jedna od najljepših 2D igra u zadnje vrijeme, možda se moglo još malo poraditi na nivoima, dodatno ih razraditi pa bi se time i produžila igra, a i pokazala se maštovitost u pozadinskim scenama.

Zaključno, Shank je definitivno osvježenje i još jedan biser koji daje nadu kako bi 2D arkade mogle ponovo zaživjeti preko indie industrije. S obzirom da ga je radio mali studio sa vjerojatno ne pretjeranim budžetom, ova igra ispala je odlično i postigla upravo ono što joj je i bio cilj. Lijepo je vidjeti i da je netko hrabro zakoračio i napravio 2D arkadu samo za odrasle, ne ciljajući na što veću zaradu da igra bude dostupna i primjerena svima. Dakle, Shank nikako nije primjeren mlađima pošto obiluje nasiljem, krvlju, gore scenama ubijanja te neprimjerenim jezikom. Uz sve to ne radi se samo o koljačini već je igra puno više od toga pošto je dodana i dobra doza humora. Shank je isto tako dostupan po vrlo povoljnoj cijeni. Definitivna preporuka za odigrati, ali i svrstati u svoju kolekciju igara.

Krajem prošle godine predstavljena je jedna vrlo neobična i interesantna video igra. Iako je zlatno doba arkada tj. platformi poput Abe's Odyssey, Super Mario, prvih Princ of Persia ili čak Aladdina odavno prošlo, Braid je upravo taj žanr hrabro pokušao oživjeti. Igru je napravio mali tim ljudi, a s razvojem su počeli prije 3 godine kada je Jonathan Blow osmislio koncept dok je bio na putu za Tajland. Kao što je već spomenuto, radi se o arkadi u 2D izvedbi. Braid odskače od svih dosadašnjih arkada u nekoliko elemenata. Onaj najznačajniji je taj da je gotovo u potpunosti nelinearan. Autor je izjavio kako je želio napraviti igru u kojoj se može upravljati vremenom, ali gdje upravljanje njime donosi sa sobom značajne promjene, za razliku od npr. Prince of Persia: The Sands of Time ili Timeshift gdje vraćanje vremena stvara malo ili nimalo promjene.

Druga stvar po kojoj se Braid ističe je artistički dojam. Sama priča, a i vizualni dijelovi puni su prenesenog značenja. Igra dobrim dijelom podsjeća na Lynchove filmove, barem što se tiče radnje, gdje itekako morate koristiti mozak kako bi dokučili o čemu se radi. A opet sama tema može se odnositi na više stvari. Baš zato igra nije pogodna za najmlađu populaciju, za koje se obično i rade arkade. Dakle cijela igra nema nikakvog nasilja i vizualno je vrlo privlačna, ali zbog kompleksnosti prelaženja nivoa i priče djeca ju jednostavno neće shvatiti i bit će im zamorna.

Dizajn nivoa uvelike sliči svim drugim arkadama, ali s razlikom da ih je puno teže prijeći pošto u ovoj igri morate razmišljati "izvan kutije" tj. izvan dosad naviknutih granica. Igra se sastoji od osam svjetova u kojem svaki ima po nekoliko nivoa koje treba prijeći. Svaki svijet ima neka svoja pravila koja mijenjaju način igranja i prelaženja. Tako npr. imate nivoe gdje možete usporiti vrijeme, gdje vrijeme prolazi različit ovisno o vašem smjeru kretanja i sl. Uz to imate elemente na koje ne utječe usporavanje tj. vraćanje vremena pa za prolazak nivoa sve to treba dobro i pravovremeno iskombinirati. Još jedna zanimljivost je da u igri ne možete umrijeti tj. nema famoznih "života". Ali nemojte odmah odahnuti, igra nije zbog toga lakša već teža. Nivoe je moguće preskočiti i preći dalje na sljedeći, a zatim se vratiti nazad na onaj koji niste mogli završiti. Sam autor je izjavio da mu je to zapravo i bio cilj napraviti. Iako je zaplet priče na prvi pogled Braid posudio iz igara poput Donkey Kong i Super Mario, ovdje oteta princeza ima puno dublje značenje nego inače. Postoje barem 2-3 teorije o tome što zapravo igra poručuje i tko je princeza. Svaki igrač može doći do nekog svog zaključka. Vrijedi napomenuti da prelazak nivoa nije usko vezan za točno određen način. Osobno sam nekoliko nivoa prešao na podosta drugačiji način tj. po drugom sistemu nego što je opisano u vodiču. Velika pohvala igri ide na artwork tj. grafički dizajn. Iako se radi o 2D igri jednostavnih kontrola i okruženja, vizualni dojam je definitivno i više nego pozitivan. Izgled igre je poput crteža akvarelom. Trebalo je preko godinu dana da se završi. Background artwork radio je David Hellman. Bowl je Hellmanu dao grube skice nivoa te rekao da crta preko njih. Dvojac je prošao kroz nekoliko verzija prije nego što su se složili finalnu verziju. Svaki od nivoa odražava posebni ton i atmosferu, a sveukupno nalikuje na pravo malo remek djelo.

Tu je i odličan soundtrack koji se ponekad malo ponavlja kroz igru, ali koji zvuči fantastično i u potpunosti odgovara igri. Soundtrack nije rađen isključivo za igru već ga je odabrao Blow. Izjavio je kako je to učinio radi smanjena troškova, ali i radi toga što je smatrao da oni koji inače skladaju glazbu za igre ne bi mogli pogoditi odgovarajući ton. Tako je Braid dobio osam već licenciranih instrumentala koji su dovoljno dugi da se izbjegne primjetno ponavljanje unutar nivoa dok igrač prelazi zagonetke. Odabir muzike utjecao je i na stvaranje pozadinskih tema unutar nivoa.

Dakle Braid je daleko od tipične arkade iako predstavlja mnogo toga što smo već u njima vidjeli; skakanje po neprijateljima, spašavanje princeze, prelazak nivoa i dolazak do dvoraca. No za razliku od njih Braid se manje koncentrirao na dobre reflekse, a puno više na razmišljanje i to van granica na koje su do sada igrači navikli. Treba napomenuti da za poneke nivoe treba zbilja imati dobre živce pa oni kojima je bitno da se igra prelazi brzo, da je tečna i dinamična neka ipak zaobiđu Bride. Kao negativne strane moglo bi se navesti što igra ima gotovo nikakav replay value tj. jednom kad ju pređete teško da ćete se natjerati da još jednom sve to prolazite. A prelazak, ukoliko koristite vodič, može biti vrlo brz, u svega nekoliko dana. Druga negativna strana je sama težina igre, jer vam ponekad jednostavno neće pasti na pamet što treba učiniti. Izuzev toga, ja joj zbilja nisam našao nekih većih zamjerki. Igra nema komplicirane komande, 2D je pa je dostupna i na slabijim strojevima, vizualno je itekako impresivna, zabavna je i poučna. Igra je dostupna i za PC i za konzole. Donosi veliku dozu inovativnosti, nije samo još jedan u nizu nastavaka što se danas često puta zatekne na tržištu.

Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 27.04.2010
Recenziju napisao: Marijan Sruk

Recenzija:

Dragon Age je od strane mnogih igrača dugo očekivani RPG, pompozno najavljivan kao duhovni nasljednik neponovljivog Baldurs Gatea. Razvojni tim koji stoji iza naslova je BioWare Edmonton, kanadski studio koji reputaciju gradi na vrlo popularnim naslovima poput Star Wars: Knight of the Old Republic, Mass Effect ili Jade Empire. Izdavač igre je sveprisutni Electronic Arts. Dragon Age izašao je simultano za PC, PlayStation 3 i Xbox 360 konzole.

Igra je u neku ruku prerađena verzija Lord of the Rings serijala. Iako je podosta različita neke sličnosti su vrlo očite. Temelji DAO-a su raznovrsnost tj. nelinearnost kao i "origins" tj. porijeklo svake rase. DAO daje mogućnost izbora između 3 rase; ljudi, vilenjaka i patuljaka. Iako se izbor isprva čini siromašnim, istina je drugačija. Sužavanjem izbora na igranje sa 3 rase autori su se koncentrirali kako bi svaku pojedino napravili što detaljnije sa različitim putem kroz igru. Isto tako raznovrsnosti pridodaje i odabir vlastitog porijekla unutar rase. Pa npr. elf aka vilenjak može birati između Dalish Elfa i City Elfa. Osim odabira porijekla, prije početka vaših avantura slijedi i odabir klase s kojom ćete igrati. Opet podjela spada na 3 vrste; Warrior, Rouge, te Mage. No opet unutar tih klasa postoje takozvane specijalizacije koje će svakog lika učiniti unikatnim. Također, igračima je na izbor stavljen i vizualni izgled lika s kojim će igrati koji je napravljen solidno. Na liku se može mijenjati gotovo sve, od oblika očiju, veličine ušiju, boje kose pa do tetovaža i sličnih detalja. Za razliku od dosadašnjih BioWarevih RPG izdanja, DAO nema izbor i praćenje poznatog alignmenta tj. naklonosti prema dobru ili zlu. Igru započinjete neutralno, a svaki vaš daljnji postupak utjecat će na to kako vas ljudi i vaši suputnici percipiraju. Pred vas će padati teške odluke koje itekako pridonose zanimljivosti igre. Ukoliko vaše odluke u velikome odstupaju od suputnika u vašoj grupi može se dogoditi da jednostavno pokupe svoje torbe i napuste vas. Stoga oprezno koga birate za gonjenje avantura i kako se ponašate.

Prvo da se bacimo na vizualni dio igre. Grafički me DAO pomalo zadivio. Engine koji se koristi je Eclipse, posebno razvijen za ovu igru. Iako su mnogi grafiku ocijenili kao zastarjelu, meni osobno se vrlo dopala, dapače uz Witchera mislim da je jedan od RPGova sa vrlo detaljnom i dobro izvedenom grafikom. Uz to, igra je odlično optimizirana i hardverski vrlo nezahtjevna pa će i onima sa slabijim mašinama priuštiti igranje na visokim detaljima. Isto tako vrijeme učitavanja je vrlo brzo, što od savea, što između nivoa. Kamera pruža odabir između izometrijskog tj. pogleda na kakav smo naviknuli u igrama poput već spomenutog Baldrus Gatea ili Neverwinter Nightsa pa sve do zumiranog pogleda gdje se lik gleda s leđa, ali gotovo iz prvog lica. Svaki pogled ima svoje prednosti i mane. Npr. udaljena perspektiva pruža bolji uvid pri velikim borbama kako bi lakše mogli rasporediti likove i nanjeti više štete dok je bliža pogodnija za istraživanje i pronalaženje predmeta, kao i za uživanje u detaljima pri lakšim bitkama.

Komandno sučelje je pregledno i jednostavno za koristiti. Same komande na početku mogu biti pomalo nezgodne, kao i kamera no ipak ne predstavljaju toliku prepreku da bi igra bila neigriva. Već nakon par sati osobno sam se u potpunosti navikao. Poput većine današnjih RPGova, DAO ima mogućnost postavljanja ikona tj. shortcuta do različitih magija, sposobnosti, napitaka i sl. Isto tako, DAO je stavio mogućnost pauziranja igre što je vrlo korisno pri bitkama. Autori su obratili puno pažnje kako bi borbu napravili što zanimljivijom. Taktika pri bitkama je VRLO bitna u DAO, pogotovo ako se igra na težini normal ili insane. Svaki lik s kojim upravljate ima tzv. command slots gdje si možete prilagoditi kako će vaš lik odreagirati u borbi. Isto tako pauziranjem igre i dalje je moguće davati naredbe pojedinim likovima kako bi se što bolje rasporedili. Mali propust je to što se npr. magičarima ne može zadati neki redoslijed magija koje castaju na pojedinog neprijatelja, barem ne s glavnog ekrana. Stoga je nakon svake magije ponekad potrebno pauzirati borbu. Kao što sam spomenuo igra nudi tri težine igranja; easy, normal te insane. Na easy će se snaći svaki početnik i igru dosta lagano preći. Normal će već pred vas staviti dosta mukotrpne borbe i podosta umiranja dok insane svaku bitku pretvara doslovno u borbu za život.

Početak igre dobro je ukomponiran kako bi novacima pružio vrijeme da se naviknu na DAO svijet. Zavisno od rase i klase, svaki igrač ima drugačije polazište i priču. Osobno sam igrao sa elfom magičarom čija priča započinje u pomalo sablasnom i izoliranom Circle Toweru gdje se "čuvaju" magičari. DAO svijet predstavio nam je malo drugačije činjenice od onih na koje smo do sada obično navikli u fantasy RPGovima koji uključuju D&D pravila. Tako su elfovi porobljeni od ljudi, a svoju nezavisnot stekli su tek nedavno, iako su u umovima mnogih ljudi i dalje manje vrijedna bića, a magičari se smatraju opasnim zbog svoje sklonosti magiji i labilnosti da ih zaposjednu demoni iz tzv. Fade-a, pa se nad njima vrši konstantni nadzor od strane Templara. Svaki mag mora proći inicijaciju pri kojoj se suoči sa vlastitim demonom. Ukoliko se ne uspije oduprijeti, mag biva pogubljen. Mislim da je ovo dovoljno kako bi zaključili da DAO nudi zbilja interesantne priče, uz onu glavnu, koje će vam priuštiti mnoge sate zabave. Isto tako daje uvid u to kako se ovdje ipak radi o igri za odrasle i koja zbilja nikako nije primjerena mladoj populaciji. Negativna strana koja bi se mogla svrstati pod grafički dio su pomalo siromašne mape i to ne u svim dijelovima već samo ponegdje. Kada se već ciljalo na često spominjani Baldurs Gate, možda su autori pri dizajnu mapa trebali malo više "pokrasti" od njega. Ovdje se naravno radi samo o osobnom doživljaju.

Priča DAO-a centrirana je oko nadiruće invazije demonskih bića, kroz igru znanih pod nazivom darkspawn koje predvodi archdemon. Svijet je već dobro upoznat s ovim zlom, ali se podosta opustio od posljednje invazije pošto je prošlo 4 stoljeća. No sama čar i iznenađenja igre ne sastoje se isključivo u dobroj priči, već u mnogo pojedinih likova i podzapleta koji igrača uvlače u mnoge avanture te mu daju veliku moć utjecaja na sadašnje i buduće događaje što predstavlja veliku ugodu pri igranju. Dijalozi u DAO-u su jednostavno nevjerojatni. Glasovni dio odrađen je besprijekorno, a opcije u komunikaciji s drugima su doista raznovrsne. Glasove su posudili mnogi polupoznati glumci poput Tim Russa (aka Tuvok iz Zvjezdanih staza) ili Kate Mulgrew (aka kapetanica Janeway). Još jedna pozitivna strana je dizanje levela lika. Magu je na izbor stavljen velik broj magija ako uračunamo i specijalizacije. Isto tako autori su nam dali mogućnost kombinacija magija kako bi se dobio jači učinak. Tako je npr. moguće iskombinirati "sleep" sa "nightmare" koje zajedno pružaju veliku psihičku štetu neprijatelju. Kako biste dobili potporu vaših suputnika potrebno je s njima što češće stupati u interakciju. Kroz različite dijaloge, a ovisno i o vašem umijeću komunikacije, pomalo ćete doznati o njihovim pogledima na svijet kao i pojedine crtice iz njihove povijesti. Povjerenje je moguće steći i darivanjem, ali opet, ako krivi dar date krivoj osobi vaš odnos se neće značajno poboljšati. A kako biste doznali što koji lik voli, ponovo morate s njim razgovarati. Kao dodatni izvor informacija igra nudi codex koji sakupljate na različite načine, a daje vam uvid u mnoge elemente poput prošlosti, legendi, opisa različitih likova, predmeta i sl.

U igri postoji raznovrstan broj oružja i ostalih predmeta, ali opet nije da ćete opremu mijenjati svakih 15 minuta. Balans je ovdje zbilja dobro pogođen, barem po mom izboru. Neke iteme možda ćete koristiti i do kraja igre, a dobra stvar je što i magije s vremenom ne postaju preslabe tj. i one s početka igre itekako će se pokazati korisnima i u kasnijim dijelovima. Što se tiče soundtracka i tu nas očekuje prava poslastica. Soundtrack je posebno za Dragon Age skladao Inon Zur, čovjek koji stoji iza soundracka mnogih poznatih igara poput Baldurs Gate 2, Icewind Dale 2, Fallout 3 ili Prince of Persia. Doista, muzika je odlično prilagođena atmosferi i može dirnuti igrača. Kad već spominjem zvuk, preporučio bi da se igra sa barem malo kvalitetnijim zvučnicima/slušalicama jer zvukovi i glazba zbilja daju velik doprinos igri, a odrađeni su fantastično.

Zaključno... Dragon Age nije nasljednik Baldurs Gatea, barem iz moje perspektive. Osobno smatram kako će igre poput BG-a ostati u prošlosti, nedostižne. Za to postoji dugi niz razloga. Jedan od njih je nostalgija starih igrača i neobjektivnost prema novim RPGovima. Drugi je taj što se danas od igre očekuje da ima neke elemente koji ju jednostavno odvlače od toga da bude slična starim RPGovima. Jednostavno razlika između današnjih RPGova i onoga što se od njih očekuje je prevelika u odnosu na one iz prošlosti. S druge strane, to ne znači da je DAO loša igra, upravo suprotno. Kao što sam već spomenuo, DAO i Witcher su krema današnjih RPGova. Iako se glavna priča u DAO-i može prijeći za dosta kratko vrijeme, pogotovo ako se ne igraju subquestovi, autori su omogućili mnoge DLC-e koje je moguće skinuti i tokom igre, ako skupite dovoljno bodova. Igra je definitivni "must play" pošto pruža odličnu igrivost, priču i raznovrsnost. Isto tako valja napomenuti da je Dragon Age centriran na single player kampanju i ne postoji multiplayer opcija.

Shvaćam da će mnogi igru doživjeti na drugačiji način. To i je čar igri, na svakome će ostaviti različiti utisak. Stoga molim da se suzdržite od napada na moje osobno mišljenje i doživljaj Dragon Agea. Jer ipak je recenzija osobni doživljaj igrača. I jedno malo upozorenje budućim igračima rouge klase. U prvotnoj verziji igre ta klasa je napravljena dosta neuravnoteženo u odnosu na ostale. Iako je protiv uobičajnih neprijatelja rouge itekako ubojit, njegova slabost izražena je protiv tzv. bossova gdje se pokaže gotovo neupotrebljivim. Izdan je patch koji taj nesklad popravlja, pa ako namjeravate igrati s njim, prije toga posjetite Dragon Age stranicu i opremite se najnovijim patchom. Za ljubitelje fantasy-ja, Dragon Age je obavezno štivo.

Ova recenzija je u potpunosti prenešena s CroVortex-a s odobrenjem CroVortex-a
Napisano: 29.11.2009
Recenziju napisao: Marijan Sruk